Pozdrav drage čitateljice i čitateljičari.

Ljeto ide, vruće je, tipke na laptopu su se rastopile od silnog pisanja pa smo malo odgodili ovaj novi tekst. Kaj možeš, Ali Baba i njegovih 40 razbojnika (dostavljača) dosta sporo prenosi tipkovnice (ovaj je uvod pisan još za vrijeme vrućina, op.a.). Danas smo za vas pripremili pravu poslasticu, osobito za sve weeabooe i one koji (si) lažu da to nisu, a to je tekst o tradicionalnim tetovažama Kine, Južne Koreje i Japana. UwU! Pripremite se i na zdravu dozu krindža iliti po srpski „transfer blama“, budući da bilo kakav suvremeni tekst o Japanu (i Južnoj Koreji) neminovno sa sobom donosi i brojne meme reference na anime i opći japanski internetski identitet. Barem oni tekstovi koje piše moja malenkost. Šalim se, naravno. Ili? Da, da šalim se. Ili? …Ok.

Kina, Koreje i Japan, zemlje koje kolektivno spadaju pod naš pojam Dalekog Istoka, zemlje su duge i bogate kulture i tradicije. Pisani tragovi iz područja Kine datiraju i do 1200. godine p. n. e. Daleki je Istok obilovao kulturom i umjetnošću, od slikarstva, kiparstva, mnogobrojnih izuma koje i danas koristimo, pa do pjesništva, znanosti, ali i nekih oblika agrikulture. I ne samo to, već su zemlje Dalekog Istoka imale izrazito razvijenu spiritualnost – od budizma i šintoizma do raznih, manje zastupljenih, oblika vjerovanja po cijeloj Kini. Pa onda tu imamo i akupunkturu i yogu koje su pak neka kombinacija medinice, tjelovježbe i spiritualnosti. Povrh svega, Japan je bio praktički zatvoren za ostatak svijeta sve do polovice 19. stoljeća. Zašto sad sve to nabrajam? Pa ovako… Imamo, dakle, zemlje koje imaju razvijenu kulturu, cijene umjetnost, spiritualnost, medicinu, poznaju igle, poznaju boje, poznaju ubadanje kože i još su, uvjetno rečeno, zatvorene u svoj mikrokozmos (sjetimo se Maora). Čovjek bi rekao da u takvim uvjetima tetovaža ne samo da nije stran pojam, već da je izrazito cijenjena, kompleksna i česta. E, ali čovjek bi se za*ebao! Tradicionalno tetoviranje na Dalekom Istoku većinom je rezervirano za talog naroda, lopove, razbojnike i općenito ljude sklone kriminalnim radnjama. Kažem većinom budući da je to područje em geografski em kulturološki iznimno veliko i raznoliko. Idemo redom…

„Kina!“ Kineska država, sadašnja i sva sila onih prošlih, uglavnom nisu koristili tetovaže za ukrašavanje tijela, ali niti kao nekakve tradicionalne, spiritualne ili ostale iskaze. Kod njih je tetovaža predstavljala difamaciju tijela te je iz tog razloga bila nepoželjna. U njihovoj mitologiji postoji nekoliko priča s tetovažama (btw, Kinezi za tetovažu kažu Ci Shen ili Wen Shen, što doslovno znači „probadanje tijela“), od kojih je najpoznatija od kineskom generalu Yueh Feiu.
Yueh Fei bilo je u službi Južne Sung dinastije (sredina 10. do sredine 12 stoljeća). Tijekom bitke sa neprijateljima na sjeveru, generalni zapovjednik kojem je Yueh Fei bio podređen, izdao je Južni Sung i dezertirao među neprijateljske linije. Revoltiran i ljut, Yueh Fei povukao se iz službe i vratio kući. Njegova je majka bila iznimno ljuta na njega te mu je rekla kako je njegova dužnost prvenstveno i jedino prema državi, bez obzira na sve. Kako bi ga podsjetila na to, na njegova je leđa, uz pomoć šivače igle, istetovirala četiri znaka. Ti znakovi, jin zhong bao guo, teško se prevode, ali otprilike znače nešto u smislu „Služi svojoj zemlji s krajnjom odanošću.“ (slika 1)

Usprkos takvim legendama, u kineskom su se društvu tetovaže obično koristile za označavanje zločinaca. Takva se tetovaža stavljala na čelo, a osoba bi bila izgnana iz svoje sredine. Čak i u slučaju da se vrati, jasno je bila označena kao osoba kojoj se ne može vjerovati. U današnjem kineskom društvu, pak, tetovaže i dalje imaju društvenu stigmu te se asociraju sa kriminalnim organizacijama i radnjama.

Ipak, Kina je puno kompleksnija od formalnog državnog narativa (i tada i sada), u smislu da imaju jako puno manjinskih naroda koji pa imaju svoje običaje, tradicije i vrijednosti, a slijedom toga i drugačiji odnos prema tetoviranju. Neki od tih manjinskih naroda su Dulong, Dai i Li. Kod Dulonga (smješteni uz rijeku Dulong, na jugozapadu Kine uz granicu s Mjanmarom) je vrlo zanimljivo opažanje kako je tetoviranje iz prijeke potrebe i praktične naravi preraslo svoju primarnu funkciju i postalo nešto tradicionalno. Tetoviranje žena iz Dulong naroda počelo je prije nekih 400 godina, pri kraju vladavine Ming dinastije. Dulong narod bio je pod napadnom susjeda koji su odvodili njihove žene u ropstvo. Reakcija na to je bila da su žene počele tetovirati lice kako bi se učinile manje privlačnima, i to kako bi izbjegle ropstvo ili silovanje. Ta se je praksa nastavila do današnjih dana iako više ni sa kime ne ratuju te je postala tradicionalna radnja. Točnije, tetoviranje lica postalo je obred prijelaza kojem pristupaju djevojčice od 12 ili 13 godina kako bi dokazale da su dosegle zrelost. (slika 2)
Dai narod (žive na jugu Kine, uz granice s Mjanmarom i Laosom) imaju dugu tradiciju tetoviranja, a tetoviraju se oba spola. Žene svoje tetovaže stavljaju na vanjski dio šake, na ruke ili točku između obrva. Kod muškaraca, tetovaže su znak snage i muževnosti, a izrađuju se na način da naglašavaju mišiće. Također su vrlo česti motivi zmaj ili tigar.

Li narod (znani i kao Hlai, žive na južnim obalama Kine i otoku Hainanu) također imaju dugu tradiciju tetoviranja. Većinom se tetoviraju žene, a kod muškaraca je karakteristično da tetoviraju tri plava kruga oko zapešća, i to iz medicinskih razloga. Kao i kod Dulonga i Dai naroda, i Li narod na tetoviranje gleda kao na obred prijelaza u zrelost i odraslost. Djevojke bi najprije bile tetovirane na zatiljku, grlu i licu i to bi trajalo otprilike četiri do pet dana. Nakon toga, u periodu od tri godine, djevojkama bi bile ruke i noge. Tetoviranje šaka bilo je pak rezervirano isključivo za udane žene.

Idemo sad na jedan drugi otok, odnosno otoke koji su i nešto istočnije. U zemlju izlazećeg Sunca, animea, sushija, Nintenda, ninja, Yakuza… U Japan. Svi znamo za Japan, znamo da je čudo od zemlje s obzirom na sve što su preživjeli. S povijesnog aspekta tetovaža i tetoviranja, u Japanu imamo prilično ambivalentne stavove u odnosu na periode. U Jomonskom periodu (od 10,000. PNE do 300. PNE) postoje arheološki dokazi o tetoviranju i to posredstvom glinenih figurica na kojima se jasno vidi ukrašavanje lica. Čak i u kasnijem periodu zvanom Yayoi (300. PNE do 300.), kada je došlo i do, uvjetno rečeno, prve kulturne revolucije u Japanu, postoje dokazi kako su farmeri nosili tetovaže na licu kako bi iskazali svoj društveni status (usp. Maori), a jednim dijelom kao zaštitu od zlih duhova.

Međutim, već u sljedećem periodu zvanom Kofun (300. do 600.) dolazi do obrata u značenju i interpretaciji tetovaža zbog tadašnje stratifikacije društva. Tadašnji je Japan pod velikim utjecajem pa čak i pod kineskom upravom pa tako tetovaže postaju nešto nepoželjno, subverzivno i povezano s kriminalom budući de se kriminalci obilježavaju tetovažama. I tu se sada događa jedna zanimljiva stvar: kazneno tetoviranje može se povezati s ukrasnim tetoviranjem budući da, kao i u drugim državama/društvima gdje je tetovaža bila smatrana kaznom, članovi podzemlja često su modificirali svoje tetovaže kako bi sakrili originalno značenje te bi tim procesom stvorili ukrasne tetovaže (DeMello, 2007). Takav negativan stav prema tetovažama u japanskom društvu trajao je sve do kasnog Edo perioda (1603.-1868.).

Sredinom i krajem 19. stoljeća dolazi do razvoja horimona (slika 5) u Edu (danas Tokio), suvremene dekorativne tetovaže cijelog tijela. To je također i termin koji se koristi za graviranje japanskih mačeva, odnosno katana i tanta. Prije tog perioda, tetovaže su bilo uobičajene na kurtizanama, prostitutkama i ljubavnicima gdje bi na često na gornjem dijelu ruke imale napisano ime ljubavnika zajedno sa kanji znakom za život – inochi, što je simboliziralo zakletvu vječne ljubavi. Ipak, najveći utjecaj na kompleksne horimone imali su ukiyo-e umjetnici. Ukiyo-e poznata je japanska škola crtanja razvijena u 16. stoljeću i koja je trajala do 18. stoljeća. Taj pojam u budizmu označava plutajući svijet, dok se ugrubo može promatrati i kao svijet užitaka pa je, sukladno tome, bila i takva tematika. Neki ukiyo-e majstori bili su i majstori za tetovaže koji su razvili tehniku zvanu tebori (rezbariti rukom) gdje bi hrpu čeličnih iglica na vrhu bambusova štapa zabadali u kožu (slika 6). No, za razliku od Polinežana, oni nisu koristili čekić.

Pod kraj Edo perioda razvija se i irezumi (tada također naziv za tetovažu cijelog tijela, prvenstveno prednje i stražnje strane torza, ruku i nogu, a danas opći naziv za tetovaže) (slika 7). Za nju je i karakteristična bila netetovirana „rijeka“ na sredini torza koja bi se vidjela u slučaju otkopčane košulje. Cijena takvih tetovaža danas bi bila između 20.000 i 50.000$, a izrada je trajala od dvije do pet godina. Motivi tih tetovaža varirali su od tradicionalnih tema i junaka pa do stiliziranih i simboličkih prikaza riba, zmajeva, cvjetnih dizajna i religioznih ikona.

Iako tetovaže nisu bile strogo zabranjene, ipak se samo mali dio stanovnika odlučio na tetoviranje. Grupa koja tu posebno iskače bili su vatrogasci koji su se tetovirali iz solidarnosti i grupne pripadnosti. Dolaskom Meji perioda (od 1868. do danas) i otvaranjem Japana prema internacionalnoj suradnji, te posljedičnim dolaskom stranaca u zemlju, vlada Japana odlučila je zabraniti tetoviranje kako se Japan ne bi činio kao zaostao prema novo pridošlim gostima. Izgleda da je stigma iz Kofunskog perioda preživjela. Što je zapravo dosta ironično budući da je otvaranjem zemlje došlo i do povećanog interesa prema japanskom stilu tetoviranja. Usprkos toj zabrani mnogi kockari, razbojnici, a posebno Yakuze, nastavili su nositi tetovaže.

Tetoviranje je konačno legalizirano 1948. godine zbog opće zapadizacije Japana, no predrasude oko tetovaža i tetoviranja bile su duboko utkane u japansko društveno tkivo te je interes za tetoviranje u to vrijeme i dalje bio relativno slab. Tek od 80.-ih godina 20. stoljeća vide se neka poboljšanja na tom polju. Na kraju svakako valja još jednom iterirati zanimljivu i možda malo kontraintuitivnu činjenicu kako je zemlja s tako bogatom i dugom poviješću, s kompleksnim i širokim umjetničkim izražajem toliko malo pažnje davala najstarijem obliku trajne modifikacije tijela.

I konačno idemo opet na kopno zapadnije od Japana, a to je poluotok Koreja. Dakle da, ime poluotoka je Koreja, a podjela na države Sjeverne i Južne Koreje aktualna je tek od završetka WW2. S tim na umu, u daljnjem ćemo tekstu pisati „Koreja“ pritom misleći na područje cijelog poluotoka kao dugotrajnu povijesnu cjelinu.

Što se, dakle, Koreje tiče, tu imamo transponirana stajališta oko tetoviranja iz Japana, a posredno onda i Kine. Doslovno ono, copy-paste. U predmodernim vremenima, do otprilike 900. godine, tetovaže su se koristile kao talismani i to prvenstveno kod ribara, a najčešći motivi bili su zmajevi i razna morska čudovišta. Vjerovalo se, na primjer, da zmajevi mrze i napadaju sve i svakoga što nije od njihova roda, no kada bi na tijelu ugledali tetovažu zmaja, tu su osobu tada smatrali svojim pripadnikom te je ne bi napadali. Ovo je vjerovanje zapravo prisutno od Koreje pa sve do Vijetnama. Također je bilo uobičajeno, u pandemijskim vremenima, tetovirati trudnice kako bi se zaštitilo njihovo čedo.

Kako je rastao kineski utjecaj, kako se usvajao kineski model upravljanja te budističke i konfucijanističke (u Hr. Enciklopediji stoji i „konfucionizam“ i „konfucijanizam“ pa neka mi netko nacrta i objasni razliku, hvala) ideologije, tetovaže su polagano bivale marginalizirane i nestajale su iz društva. Konkretnije, konfucijanistička je idologija „zagovarala skladnost, prosperitet i veliko poštovanje prema roditeljima i obitelji (filial piety) što je bila osnova za ljubav, dužnost i odanost (osobito prema roditeljima i državi) koje su pak utjelovljavale ideal benevolentnosti. Ova moralna načela nisu bila samo snažno reflektirana u društvu, administraciji i obrazovanju, već i u osnovnoj obiteljskoj strukturi. U skladu s Knjigom sinovljevog pijeteta (ubij me odmah i sada, ovaj prijevod peče za oči op.a.), fraza ‘Naša tijela – do zadnje vlasi i komadića kože – dana su nam od naših roditelja i ne smijemo se drznuti ozlijediti ili oštetiti ih. To je početak sinovljevog pijeteta…’ se odnosi na početak sinovljevog pijeteta… Primanjem tetovaže, koja namjerno ozljeđuje i oštećuje tijelo (koje su roditelji dali djetetu), taj tetovirani pojedinac nedvojbeno pokazuje nedostatak poštovanja prema njegovim ili njezinim roditeljima i postaje isključiv u diskursu sinovljevog pijeteta.“ Isprike, morao sam ovo citirati jer sam to ne bih mogao bolje objasniti, a bilo je potrebno kako bi se shvatilo odakle proistječe takav animozitet prema tetovažama, a i kako bi se shvatio daljnji odnos prema tetovažama.
U Koryo (Goryeo) dinastiji, koja je vladala Korejom od 918. do 1392,) pa čak i u Choson (Joseon) dinastiji (1392.-1897.) tetovaže su bile jedan od oblika kazne. Zanimljivo je što se je najviše kažnjavalo lopove i ubojice stoke. Radna je stoka bila iznimno cijenjena pa je krađa ili ubijanje tih životinja bila strogo zabranjena. Tetovirali su se i robovi koji su bili ratni zarobljenici u službi kod plemićkih obitelji. To su bile prvenstveno tekstualne tetovaže koje su navodile točan zločin i dobivenu kaznu (uz tetovažu obično je u kompletu dolazila i neka fizička kazna, poput udaraca bambusovim štapom i slično). Ipak, u vrijeme Choson dinastije javlja se i dobrovoljna ljubavna tetovaža zvana Yonbi, isto kao i japanski inochi.

Dolaskom modernog doba opet vidimo prepisani odnos prema tetovažama kao u Japanu. Tetoviraju se prvenstveno pripadnici uličnih bandi kao simbol predanosti i pripadnosti. U suvremenoj Koreji (ovdje pak mislim na Južnu Koreju jer, jel, Sjeverna Koreja… Nula podataka) tetovaže su legalne, ali još uvijek pod velikom društvenom stigmom.
Žao mi je ako se ovaj kraj priče o Koreji doima malo antiklimaktično, ali doista je priča ista kao i u Japanu. Ko bi rekao, ono, kao da su te dvije (tri) zemlje bliske i geografski i kulturološki i religijski… Čudo jedno! Uglavnom, nadam se da vam se svidjela priča o tetovažama Dalekog Istoka i da ste saznali ponešto novo. Sljedeća nam je destinacija jugoistok Azije i Indija i iskreno se nadam da će to biti i prije nego se nadamo.
Srdačan pozdrav,
autor

IZVORI:
1) Donald Trump, doslovno bilo koji njegov govor
2) M. DeMello: Encyclopedia of Body Adornment. Greenwood Press, London, 2007.
3) https://www.chinadaily.com.cn/life/2011-03/15/content_12175139.htm
4) F. Glietsch: Korean Tattoo Culture: An Historical Overview on the Development and Shift of Perception on Tattoos in Korean Society. Stockholm Univeristy, 2020.
FOTO:
1) Facebook
2) https://www.chinadaily.com.cn/life/2011-03/15/content_12175139.htm
3) https://www.pinterest.com/dtextreme/dai-people/
4) https://news.cgtn.com/news/3163444f77677a6333566d54/share.html
5) https://www.lucaortis.com/wp-content/uploads/2021/01/tiger-horimono-tattoo.jpg
6) https://www.pinterest.es/pin/573223858793519029/
7) https://www.pinterest.ca/pin/397864948301276545/