Dear readers,

Konačno. Novi tekst, nove pobjede, nova znanja. Skoro pa mi je i žao što ovi tekstovi nisu posvećeni kuhinjama jer ovo bi za mene vjerojatno bio najdraži tekst ikad. Kaj ćeš, indijska hrana mi je vrh. Istina, niti istočno Azijska kuhinja nije nimalo loša.. Sushi, wok, šišmiši… Malo sam gladan. Ali da ipak zadržimo kulinarsku terminologiju, danas na meniju imamo Indiju i jugoistočnu Aziju, odnosno Boreno, Novu Gvineju, Filipine i Tajland. E sad, što je predjelo, što glavno jelo, a što desert… To ćete odgonetnuti sami. I na početku odmah mala opaska. Ovo su dakle tekstovi o tetovažama kao trajnim oblicima ukrašavanja kože. U Indiji je iznimno popularna hena (kana) odnosno mehndi (kana je biljka od koje se radi tekućina za crtanje mehndi ukrasa), ali to nije trajno ukrašavanje tijela te se stoga ne uklapa u naš narativ. Ima ona i veliki kontinuitet i još veću simboliku i prekrasne, omamljujuće obrasce… Ali ipak ćemo je obraditi neki drugi put jer za sada se bavimo trajnim obilježjima. Idemo krenuti abecednim redom, to je nekako najneutralnije.

Borneo (lokalnog naziva Kalimantan) je površinom treći najveći otok na svijetu i nalazi se u JI Aziji (očito). Njegov teritorij dijele tri države – Indonezija, Malezija i Brunejski sultanat. Btw, Indonezija je 4. najmnogoljudnija zemlja na svijetu sa 260 milijuna stanovnika. Zahvalite mi kada naiđe to pitanje u kvizu . Što se samog Borena tiče, kroz povijest je imao mnoge upravitelje i vladare europskog i azijskog podrijetla, ali starosjedilačka plemena poput Dayaka, Ibana (o njima nešto više kasnije u tekstu), Kayana i Kenyaha su i dan danas prisutna.
Iz perspektive tetoviranja, Borneo se može svrstati u koš sa Polinezijom i Maorima zbog motiva, tehnike i kulturološkog aspekta tetovaže i tetoviranja. Međutim, postoji jedna ključna razlika u stavu prema tradicionalnim tetovažama; dok su Maori iznimno ponosni na njih i održavaju tu tradiciju, makar samo zbog folklora, ista tradicija na Borneu pada u zaborav i polagano umire. Autorica ne navodi točan razlog tog odumiranja, ali on bi se mogao interpretirati kao, na žalost, uobičajeni proces urbanizacije i adresiranja nižih razina Maslowljeve hijerarhije ljudskih potreba (slika 1) uslijed brzog rasta broja stanovništva i prilagodbe suvremenom načinu života. Kod njih ne vrijedi ona stara „bolje da umre selo nego običaji“. Ali zanimljivo je što Indonezija ima 20ak milijunskih gradova, a niti jedan se ne nalazi na Borenu. Dapače, najveći grad tamo (Samarinda) veličine je Zagreba. No proces urbanizacije je vidljiv jer broj stanovnika tog grada konstantno raste. U svakom slučaju, rast populacije neminovno uzrokuje veće egzistencijalne poteškoće što pak rezultira većim fokusom na niže grane Maslowljeve hijerarhije, čime se rađa veći broj ljudi i tako u krug. Također je jedan od bitnijih faktora uvođenje kršćanstva koje negativno gleda prema tetoviranju.

Mit oko tetoviranja na Borneu navodi kako je ptica pala u posudu s tintom i počela kljucati ratnike dokle god im tijela nisu bila pokrivena tetovažama. Spomenusmo već da je tehnička izvedba jako slična Polineškoj (slika 2);
igle se pričvrste okomito na drveni štap, urone u tintu i polože na kožu. Zatim se udaraju maljem kako bi se probila koža i kako bi tinta ostala ispod. Sama tinta izrađuje se od ugljena i čađe te se smatra da takve tetovaže pružaju zaštitu od zlih duhova, osobito kada se u pigment stave i drugi sveti sastojci. Majstori mogu biti žene i muškarci, ovisno od plemena. Kod Kayana žene su majstori i tu poziciju nasljeđuju od svojih majki, dok su kod Ibana majstori muškarci. Ipak, u oba slučaja, čin tetoviranja nadgledaju duhovi , a majstor prije samog čina obavlja invokaciju (prizivanje nadnaravnih bića) za upravljanje i nadgledanje procesa. Neka plemena koriste šablone izrađene od drva, dok drugi slobodno crtaju rukom. Najčešći motivi dizajna su biljke i životinje koje imaju ljekovita ili zaštitna svojstva poput pasa, svinja, ptica, cvijeća i duhova predaka.

Tetovaže su nosili i muškarci i žene i to na ramenima, rukama (osobito prstima), nogama i stopalima, a čuvale su ih od zlih duhova, bolesti i općenito nesreće. Kao i kod Polinežana, tetovaže su označavale i određeni društveni status budući da su bile jako skupe te su ih samo imućni mogli priuštiti. Također su označavale i određena postignuća za uspjehe u lovu na životinje i lovu na glave (!). Žene su ih zaslužile pletenjem, plesom ili pjevanjem. Tetovaže su također predstavljale prijelaz u odraslost kao i kod mnogih drugih starosjedilačkih naroda.
(image 3) 

Sljedeća su postaja Filipini. To je grupa otoka u JI Aziji kolonizirana od strane Španjolaca u 16. stoljeću te su zbog toga jedna od rijetkih pretežito kršćanskih zemalja u tom dijelu svijeta. Tu vidimo isto nestajanje tradicionalnih tetovaža kao i na Borneu iako je tradicija tetoviranja bila jaka do te mjere da su španjolski kolonizatori te otoke nazivali „otocima obojenih ljudi“.
U mnoštvu domorodačkih plemena, najčešći su motivi bile apstraktne linije kao i uprizorenja pâsa, ljudi, orlova, gusjenica i zmija. Kod muškaraca, proces tetoviranja tekao je tako da bi prvo na kožu nanijeli mješavinu pepela i soka šećerne trske te bi tada probadali kožu s iglom ili nekim drugim alatom. Tetoviranje je bilo vrlo bolno te su pauze između dva tretmana tetoviranja bile duge kako bi se stare rane pravilno zarasle. Muškarci su se tetovirali u svrhu iskazivanja postignuća, a njihove su tetovaže ujedno predstavljale i njihovu dob, status (ne onaj na Facebooku, već društveni) i ostale važne informacije. Žene su se pak tetovirale kako bi naglasile svoju ljepotu, dakle isključivo u dekorativne svrhe. Količina pokrivenosti tijela tetovažom ovisila je od plemena do plemena te je često bila i spolno uvjetovana. No, uobičajena je praksa bila da što je veći postotak tijela pokriven tetovažom, time bi osoba nosila manje odjeće.
Iako se danas više ne prakticira tradicionalno tetoviranje, za vrijeme Pintados-Kasadyaan festivala u srpnju, starosjedilačka plemena sudjeluju na religijskom festivalu te uprizoruju tradicionalno tetoviranje.

E sad Indija. Najveći dragulj britanske krune. Bomba(y) od zemlje i kulture. Teško mi je što Indiju moram svrstati u isti koš kao i Borneo i Filipine koji zajedno imaju samo djeličak kulturološke i etnološke kompleksnosti u usporedbi s Indijom. Moram tako, jer inače nikad neću biti gotov s ovim tekstom.
U Indiji su se prvenstveno tetovirale žene, a taj običaj potječe iz najkasnije 15. stoljeća, ako ne i ranije. Tetovaže nazivaju godna što u prijevodu znači bušiti, označiti. Domorodačka su plemena koristila tetovaže kako bi označila identitet plemena, osobni identitet, bračno stanje ili u obredne svrhe. Najčešći dizajni bili su simetrični obrasci, ptice i životinje, a na tetoviranje se gledalo isključivo kao na dekorativnu aktivnost. Kod plemena Mers, djevojčice su se tetovirale u dobi od sedam ili osam godina počevši sa zapešćima ili rukama. Kasnije, tetovirale bi stopala, listove, vrat i prsa. Korištene su točke i linije kojima bi se uprizorili bogovi, životinje i biljke. Kod Naga plemena u SI Indiji, žene su se tetovirale iza koljena ako su bile u braku, a muškarci su nosili tetovaže na licu koje bi svjedočile njihovim uspjesima u ratu i lovu na glave.

Neke od Hindu kasti također su dozvoljavale tetovaže jer su i Krishna i Vishnu imali tetovaže. Mislim, te kaste su nešto užasno, možda ćemo se i na to osvrnuti u nekom kasnijem tekstu. Uglavnom, Hindusi (nešto čitam da je to zapravo pogrdni naziv koji mi u RH koristimo, „Hindus“, morat ću provjeriti što je PC ovih dana) su tetovaže smatrali dokazima zemaljske patnje pa su tako pojedinci s tetovažama unaprijed bili odriješeni nekih grijeha te im je bio olakšan ulazak u nebesa. Bhil narod je pak na tetovaže gledao kao dokaz dobrog djela koji je također olakšavao ulaz u zagrobni život. Žene iz Gujarat regije smatraju kako su tetovaže jedino što ostaje na njihovom tijelu nakon smrti (kakva je to glupa fraza „nakon smrti“? Mislim, život traje i onda nastupa, počinje smrt. Dakle, trebalo bi biti „nakon života“. Jer smrt ne bi trebala brzo završiti, ako ikad. Fora je što Hindusi vjeruju u reinkarnaciju pa kod njih zapravo i ima mjesta za frazu „nakon smrti“ lol. Ali dobro, ajd, smrt se može tu promatrati i kao trajno stanje i kao izolirani događaj kojime završava život. Ali onda bi to trebalo precizirati, npr. „Nakon trenutka smrti“… Dosta dobra digresija, čestitam si, sad smo svi pametniji i svijet je bolje mjesto… sad natrag na temu…) i po tetovažama ih je onda moguće identificirati u zagrobnom životu. Indijski kršćani, na kraju, tetoviraju ptice kao simbol Duha svetoga. U svakom slučaju, sigurno je da Hindusi koriste tetovaže za označavanje statusa, osobito žene. Tetovaže na čelu bile su česta, a žene iz viših kasti manje su se tetovirale.

Tradicionalne su tetovaže bile rađene od žena za žene, a nanosile su se uz pomoć tri igle umočene u tintu i zamotane zajedno. (slika 4 i 5)

Nawar narod iz Nepala također je prakticirao tetoviranje, a žene iz nižih kasti/staleža bile su glavni nositelji i umjetnici. Čak se znalo događati da i same sebi nanose tetovaže. Tehnika je bila relativno jednostavna; uz pomoć igle probušile bi kožu te bi onda u rane utrljale pigment, koji je bio zapravo smjesa pepela i kerozina. Glavni su motivi bili nakit, cvijeće, pauni i prozori. Također, bogovi poput Krishne bili su česti motiv, a njegovo se uprizorenje stavljalo isključivo na desnu ruku ili desno zapešće.

Zanimljiva crtica dolazi iz 19. stoljeća kada su britanski kolonizatori smatrali kako kriminalce mogu pratiti po tetovažama. Naime, tada se vjerovalo kako su određena plemena ili grupe ljudi skloniji kriminalu, tako da su samo pratili koje se tetovaže nose. Da nije žalosno bilo bi smiješno. Još ranije, u 18. stoljeću, kolonizatori su počeli označavati kriminalce tetoviranjem čela riječju „razbojnik“.

E, sad dolazimo do središta radnje, a to je Nova Gvineja. To je jedan od velikih Melanezijskih otoka (nagradno pitanje: Koja je razlika između Melanezije, Polinezije i Mikronezije? Prvi konkretan točan odgovor koji nije izguglan dobiva, uhhhhm, vječnu čast i slavu na ovom blogu i svaki naredni post bit će pisan na način da se obraćam toj osobi) na kojem se smjestila država Papua Nova Gvineja (koja ima najkuliju zastavu) i istočne provincije Indonezije i koji obiluje starosjedilačkim plemenima i narodima. Kod njih nije popularno samo tetoviranje, već i ostali oblici ukrašavanja tijela poput skarifikacije, obrezivanja i bojanja tijela. Iako ovdje drugi načini ukrašavanja tijela nisu tema (doslovno sam nekoliko paragrafa iznad pričao o tome kako neću pričati o tome lol), ovdje ipak moram spomenuti prekul činjenicu, a to je da su ratnici i lovci na glave iz tih domorodačkih plemena bušili septume ilitiga nosne pregrade ilitiga noseve te su u nastale otvore stavljali svinjske kljove ili kosti od šišmiša kako bi uplašili svoje neprijatelje. (slika 6)

Dakle, kada vidimo stereotipni popularizirani prikaz „divljaka“ ili kanibala s nekog egzotičnog otoka koji ima kost u nosu, znamo da su za taj izgled zaslužna plemena s Nove Gvineje.

Što se samih tetovaža tiče, tradicionalno je tetoviranje izvan upotrebe od polovice 20. stoljeća. Žene su se prije tetovirale crnim geometrijskim oblicima po cijelom tijelu, uključujući i lice. Djevojke su se tetovirale od djetinjstva; u svakom novom period života tetovirale su drugi dio tijela dok su za kraj bili ostavljani trbuh i prsa. Kada bi se ti dijelovi krenuli tetovirati, to bi značilo da je djevojka sprema na brak. Muškarci su tetovirali isključivo prsa, a to je bio svojevrsni dokaz o sudjelovanju u lovu na glave. Tehnika je ista kao i kod ostalih Polineških plemena; drveni štapić s iglama i malj ili drugi štap kojim se udara po prvome i probija koža. Majstori su obično bile žene te su različite žene tetovirale različite dijelove tijela.

I prije nego se vratimo na kopno, vratimo se malo na Borneo do plemena Dayak, odnosno morskih Dayaka zvanih Iban. To je pleme bilo toliko dobro u trgovini i poslovanju da je cijeli svijet od nedavno odlučio sve bankovne račune popularno zvati IBAN… Naravno da se šalim, IBAN je international bank account number. A pleme Iban je radilo odlične i jedinstvene tetovaže te su njihove tetovaže pričale cijele njihove životne priče. U ibanskom folkloru, tetovaže su nastale tako što je mladić po imenu Gendup posjetio kuću Antung Pantang (duhovi tetoviranja i tetovaža) nakon pustolovine u džungli. Nakon razgovora s duhovima prišao mu je domćain, Selang Pantang i rekao da je njegova sudbina da bude prvi koji će svoje pleme (Dayake) upoznati s tetoviranjem. Budući da su bile božanskog porijekla, Ibani su smatrali kako ih tetovaže štite od zla i zlih duhova. Također su vjerovali kako su tetovaže način na koji bogovima pokazuju da postoje što onda omogućuje da ih bogovi vide i u zagrobnom životu. Njihova je i izreka iz naslova teksta „Čovjek bez tetovaža nevidljiv je bogovima“.

Prije procesa tetoviranja, majstor ili vještak (osoba koja je vješta u čemu, ne muški naziv za vješticu, eng. master) zaziva duhove za vodstvo i otkrivanje dizajna. Kada je dizajn otkriven i odlučen, vještak uzima alat od bambusa s iglama od životinjskih kostiju koji se naziva kayok tatok (slika 7)

te ga umače u pigment od čađe i ostalih supstanci za koje smatra da štite od zlih duhova. Tada se alat udara maljem i probija kožu.
Kod Ibana, svaki dizajn i motiv ima posebno značenje za individuu koja ga nosi. Neki od najučestalijih motiva, koje predstavlja rođeni pripadnik Iban plemena Patrick Mclean, su:

1) Bunga Terung (slika 8)

Centralna spirala u ovom dizajnu predstavlja život, a inspirirana je razvojem punoglavaca (sjetimo se Poliwaga, Poliwhirla i Poliwratha). Macleanu taj znak predstavlja počast za pokojnog djeda, noseći njegova sjećanja i kolektivnu povijest Ibana. Općenito za Ibaneške muškarce, bunga terung na leđima može predstavljati njihove kćeri. Svaka od njih predstavljena je kao par bunga terunga, a simbolika je u tome što ih otac nosi na leđima.
2) Škorpion s Bornea (slika 9)

Tetovaže također mogu simbolizirati i mitska bića iz njihovog folklora, poput škorpiona s Bornea. Obično ga nose muški ratnici koji odrubljuju glave neprijateljima. Tetovirali su škoripiona zbog zaštite u borbama. Kada je škorpion tetoviran na grlo, tada nositelja štiti od iste sudbine; dekapitacije.
3) Tengulun (slika 10)

Ova je tetovaža namijenjena isključivo za one koji su sudjelovali u lovu na glave i dosita dekapitirali neprijatelja. Vjeruje se da je glava dom za duha (spirit) te da činom dekapitacije ratnik postaje i njegov vlasnik. Danas, naravno, više nema lova na glave, ali tetovaža je opstala kao oblik izražaja i način povezivanja s baštinom.
4) Pala Tumpa (slika 11)

Ovo je isključivo ženska tetovaža u obliku škorpiona ili gusjenice koja odbija zle duhove. Ove se tetovaže povezuju s pua kumbu, svetim dekama koje su smatrane opasnima zbog svoje crvene boje koja privlači zle duhove koji pak žele napakostiti nositelju, izrađivačici ili cijeloj zajednici. Proces pletenja nazivao se kayau indu što u prijevodu znači „ženski rat“.
5) Leđna tetovaža (slika 12)

Na leđima se je obično nalazio cijeli kolorit osnovnih dizajna. Ključ je u pronalasku ravnoteže između elemenata kako bi se postigao kompaktan izgled cjeline, ali ipak uz jasno razlikovanje pojedinih elemenata. Važno je spomenuti kako bilo koji dizajn na udovima mora biti u paru, tek tada je dovršen i potpun.

I konačno, na kraju se vraćamo na kopno, točnije u Tajland. Tetoviranje se tamo prakticira stotinama, ako ne i tisućama godina, a tradicija tetoviranja usko je vezana uz budizam te su mnogi dizajni i motivi religijski ili magični, a nose ih i tetoviraju budistički redovnici te se tetovaže nipošto ne smatraju ukrasom. Zbog bliske veze s budizmom, vjeruje se kako tetovaže nositelju daju specijalne moći – on postaje privlačniji, privlači ljubav, postaje moćniji ili je zaštićen od zla. Neki mladići su čak vjerovali da će uz pomoć tetovaža postati besmrtni.
Popularni su motivi likova iz tajlandskog epa Ramayana, zatim neustrašive životinje poput lavova, tigrova, pantera i zmija, pa magična slova i simboli, pjesme i magije. (slika 13) Neke životinje nositelju daju svoje karakteristike: nositelji tetovaže lava postaju ponosni i jaki, nositelj divljih svinja hrabri, nositelji zmajeva jaki i mudri.

Tradicionalni alati slični su modernim strojevima za tetoviranje, samo što su ručno pokretani i znatno sporiji. Unutar dugog mjedenog ili bambusovog štapa stavi se duga igla (ili se igla stavi na sami vrh štapa). Vještak lokalno zvan arjun umače iglu u tintu, jednom rukom namjesti alat na određeno mjesto, a drugom gura iglu u kožu poput vrlo spore šivaće mašine. Tinta se radi od ugljena i ostalih produkata gorenja uz dodatak sastojaka koje će pružati magičnu zaštitu, poput bilja ili kože guštera. Obavezno je da se ajrun moli za vrijeme tetoviranja kako bi aktivirao tetovažu i dao joj njenu moć. Nakon što je tetovaža završena, zabilježeno je kako se veliki broj tetoviranih ljudi osjećao energizirano i moćno, što je vjerojatno posljedica transa od boli i meditativnog ponavljanja mantri. Žene u Tajlandu ne nose tetovaže, tj. ne nose vidljive tetovaže. Neke od žena stavljaju nevidljive tetovaže od sezamova ulja kako bi ipak imale neku vrstu magične zaštite. Ajruni nisu naplaćivali svoje usluge, već su tražili samo donaciju u vidu voća ili cvijeća.

U Tajlandu, točnije u budističkom hramu Wat Bang Phra održava se poznati godišnji ritual Wai Khru. Taj hram poznat je po magičnim tetovažama koje stvaraju tamošnji redovnici te se, jednom godišnje, ljudi koji nose njihove tetovaže skupljaju kako bi odali počast redovnicima i kako bi redovnici blagoslovili njihove tetovaže i tako im iznova aktivirali moći. Mnogi posjetitelji festivala postanu opsjednuti duhom životinje koju su tetovirali pa se tako muškarci koji imaju tetoviranu zmiju bacaju na pod i sikću (eee sikter sikteeer), oni koji pak imaju tetoviranog tigra počinju režat i ponašaju se neustrašivo. Oni pak koji su tetovirali moj lik proživljavaju napadaje anksioznosti, neizvjesnosti i depresije .
Eto ga, došli smo do kraja. Puno je toga rečeno, puno je toga, nadam se, i naučeno. Užasno je zanimljiv ovaj dio svijeta, nekako smo prema njemu i prema Africi najslabije izloženi. Baš iz tog razloga sljedeći put idemo u Afriku, ali u onu staru, tradicionalnu Afriku. Nakon toga ćemo ići u noviju, muslimansku Afriku i zapravo cijeli muslimanski svijet pa da vidimo što su i kako su oni ukrašavali svoja tijela. Baš me zanima je li ženama bilo dopušteno tetovirati se. Jedva čekam da to saznam, a vi?

SOURCES:
1)M. DeMello: Encyclopedia of Body Adornment. Greenwood Press, London, 2007.
2)https://www.therakyatpost.com/living/2019/12/06/the-fascinating-history-of-iban-tattoos/

SLIKE:
https://www.unchartedbackpacker.com/getting-hand-tapped-dayak-tattoo-borneo/
https://photokunst.com/photo_detail.php?photo_id=555
https://www.sahapedia.org/godna-practice-tattooing-chhattisgarhchatataisagadha-kai-gaodanaa-paranparaa
https://www.ciee.org/go-abroad/college-study-abroad/blog/links-through-ink-tradition-and-modernization-indian-tattoo
https://www.therakyatpost.com/living/2019/12/06/the-fascinating-history-of-iban-tattoos/