TIHOMIR IVANČAN
S obzirom da se ja izražavam u stilu izvorne ili poznatije, hrvatske naivne umjetnosti, (podravskog likovnog kruga) ali su za oblikovanje mog svijeta i prepoznatljivosti u tematskom izboru presudni oni utjecaji koji nemaju veze niti sa podravskim selom niti sa naivom kao pravcem, velika mi je čast i zadovoljstvo govoriti javnosti o tim tematskim utjecajima koji su oblikovani pod utjecajem naivne(izvorne) umjetnosti odredili moju osobnost u slikarstvu.
To su mitologija, duhovnost, povijest balkanskih naroda, astralno, uz veliku primjesu moderne mračne i mistične glazbe, u raznim oblicima, koja iako okarakterizirana kao zlom i negativnom strujom, ona nužno to ne mora biti, ukoliko pojedinac koji ju sluša,gleda,prati zna dovoljno o ustrojstvu samoga svijeta, piramide moći i ustrojstva religije i njenog utjecaja na "rast" svakoga od nas u budućnosti.
Gotovo uvijek slikajući ono šta ne spada u grupu kiča, kičeraja, dopadnosti svima, imao sam problema sa prihvačanjem stila, osobito među slikarima hlebinske škole slikanja, ali u tome nisam vidio negaciju i da bi trebao slikati nešto drugo, već se pojavio onaj bunt da budem više predaniji samom sebi i svojim izvorima inspiracije. Stoga prikazi vukodlaka, smrti, raznih bića iz slavenske i "statogrčke" mitologije nisu tu da uplaše gledatelja već da slika osim šta pruža vizualno, ponudi i edukativno, kao obilježje jednog naroda i odredbe pripadnosti vlastitoj kulturi i tradiciji. To je rezultiralo i potrebom da počnem pisati priče koje su ponekad samo plod moje mašte, a ponekad stručna literatura koju prenosim u kombinaciji sa fantazijom, kako bi bila zanimljivija za čitanje.
Počeo sam se likovno izražavati u ranom djetinjstvu, ali je 1996 godina bila presudna jer sam te godine upoznao slikara Stjepana Pongraca iz Gabajeve Grede koji me uveo u vještine slikanja na staklu u svom ateljeu. Premda sam se sa slikanjem na staklu i sa podravskim slikarstvom susreo i prije te 1996 godine, upravo je ta godina bila presudna za moju svjesnost prema tom slikarstvu.
Miris uljanih boja i terpentina učinio je svoje i magija me preuzela. Ta ista magija vodila me na put traženja vlastitog sebe, svoje inspiracije, formiranja svog likovnog pravca. Ta ista magija se uz dodatke drugih čimbenika (glazbe i knjige) odlučila otkriti mi sebe samu i svijet u kojem živim. Tada sam zahvaljujući slikarstvu kao početnoj točci uvidio kako je skoro sve šta znamo i učimo u školi pogrešno i nepotpuno. Učimo povijest koja nije potpuna, na vjeronauku ne upoznamo Isusa, na radnom mjestu smo pogaženi i uplašeni, u društvu prolaze samo iskrivljene i ružne stvari...
Stoga je ta magija koja je bila puštena u ateljeu te 1996 godine za mene učinila i još čini puno više od samog slikarstva i puno više je dala ona meni nego koliko ja dajem njoj, čini mi se. Ja joj se jedino mogu odužiti kroz likovni pristup stoga radim na taj način da ne kopiram ničiji rad nego pratim isključivo svoj duh. Premda u takvom pristupu slikarstvu, na žalost, nema velike materijalne koristi u vidu novca, duhovno bogatstvo je nemjerljivo. Volim reći često, živjeti od umjetnosti je teško ali živjeti za nju je čast i privilegija. Dok vam pišem ovaj tekst radim na slici "Apolon - Belus", jer me magija odvela do tog drevnog boga, pogrešno oslovljenog kao pripadnika "grčke mitologije" a zapravo se radi o bogu Mediteranskog bazena, Mediteranske kulture iz razloga šta nije on pripadao samo "grcima" već raznim narodima gdje ga je svaki narod zvao drugim imenom.
Ali zbog napoznavanja povijesti ljudi uglavnom ne razmišljaju o tome, a struka je radi lakšeg poslovanja cijelu povijest i mitologiju podjelila grcima i rimljanima, kao da su samo jedino oni obitavali na tim prostorima Mediterana, govoreći pritom da se o drugim narodima malo ili nepotpuno zna.
A povijest je imperijalno politička disciplina, oduvijek i bila, zar ne? O tome u školama ni riječi, naravno, stoga je moja zahvalnost magiji velika jer kroz svoje slike imam mogućnost svojoj publici kroz likovno edukativni način skrenut pozornost i informirati ih o svijetu u kakvom živimo i šta znamo. Izlagao sam na mnogim skupnim i samostalnim izložbama po raznim galerijama, čitaonicama i salonima diljem Europe i domovine i shvatio da je javnost uglavnom više zaintetesirana za lijepo oku bez previše razmišljanja ili da se slika lijepo mora uklopiti uz boju namještaja ali to me nije niti neće pokolebati da nastavim svojim putem kojim me vodi magija, te vjerojatno u ovom životu ću prije umrijeti pod mostom nego kao bogati slikar, ali vjerujem da će mi sakupljeno duhovno bogastvo dobro doći u nekom budućem životu u budučnosti ili možda u u u prošlosti.
Možemo li se reinkarnirati u prošlost?
Ako da, volio bi prvo navratiti u Troju da vidim jel Odisej baš takav pametnjaković.
A Burzum?
E to je već jedna druga priča koja me tih godina kad sam ga prvi put slušao bacila na guzicu i povela na jedno sasvim neočekivano putovanje.
S obzirom da se ja izražavam u stilu izvorne ili poznatije, hrvatske naivne umjetnosti, (podravskog likovnog kruga) ali su za oblikovanje mog svijeta i prepoznatljivosti u tematskom izboru presudni oni utjecaji koji nemaju veze niti sa podravskim selom niti sa naivom kao pravcem, velika mi je čast i zadovoljstvo govoriti javnosti o tim tematskim utjecajima koji su oblikovani pod utjecajem naivne(izvorne) umjetnosti odredili moju osobnost u slikarstvu.
To su mitologija, duhovnost, povijest balkanskih naroda, astralno, uz veliku primjesu moderne mračne i mistične glazbe, u raznim oblicima, koja iako okarakterizirana kao zlom i negativnom strujom, ona nužno to ne mora biti, ukoliko pojedinac koji ju sluša,gleda,prati zna dovoljno o ustrojstvu samoga svijeta, piramide moći i ustrojstva religije i njenog utjecaja na "rast" svakoga od nas u budućnosti.
Gotovo uvijek slikajući ono šta ne spada u grupu kiča, kičeraja, dopadnosti svima, imao sam problema sa prihvačanjem stila, osobito među slikarima hlebinske škole slikanja, ali u tome nisam vidio negaciju i da bi trebao slikati nešto drugo, već se pojavio onaj bunt da budem više predaniji samom sebi i svojim izvorima inspiracije. Stoga prikazi vukodlaka, smrti, raznih bića iz slavenske i "statogrčke" mitologije nisu tu da uplaše gledatelja već da slika osim šta pruža vizualno, ponudi i edukativno, kao obilježje jednog naroda i odredbe pripadnosti vlastitoj kulturi i tradiciji. To je rezultiralo i potrebom da počnem pisati priče koje su ponekad samo plod moje mašte, a ponekad stručna literatura koju prenosim u kombinaciji sa fantazijom, kako bi bila zanimljivija za čitanje.
Počeo sam se likovno izražavati u ranom djetinjstvu, ali je 1996 godina bila presudna jer sam te godine upoznao slikara Stjepana Pongraca iz Gabajeve Grede koji me uveo u vještine slikanja na staklu u svom ateljeu. Premda sam se sa slikanjem na staklu i sa podravskim slikarstvom susreo i prije te 1996 godine, upravo je ta godina bila presudna za moju svjesnost prema tom slikarstvu.
Miris uljanih boja i terpentina učinio je svoje i magija me preuzela. Ta ista magija vodila me na put traženja vlastitog sebe, svoje inspiracije, formiranja svog likovnog pravca. Ta ista magija se uz dodatke drugih čimbenika (glazbe i knjige) odlučila otkriti mi sebe samu i svijet u kojem živim. Tada sam zahvaljujući slikarstvu kao početnoj točci uvidio kako je skoro sve šta znamo i učimo u školi pogrešno i nepotpuno. Učimo povijest koja nije potpuna, na vjeronauku ne upoznamo Isusa, na radnom mjestu smo pogaženi i uplašeni, u društvu prolaze samo iskrivljene i ružne stvari...
Stoga je ta magija koja je bila puštena u ateljeu te 1996 godine za mene učinila i još čini puno više od samog slikarstva i puno više je dala ona meni nego koliko ja dajem njoj, čini mi se. Ja joj se jedino mogu odužiti kroz likovni pristup stoga radim na taj način da ne kopiram ničiji rad nego pratim isključivo svoj duh. Premda u takvom pristupu slikarstvu, na žalost, nema velike materijalne koristi u vidu novca, duhovno bogatstvo je nemjerljivo. Volim reći često, živjeti od umjetnosti je teško ali živjeti za nju je čast i privilegija. Dok vam pišem ovaj tekst radim na slici "Apolon - Belus", jer me magija odvela do tog drevnog boga, pogrešno oslovljenog kao pripadnika "grčke mitologije" a zapravo se radi o bogu Mediteranskog bazena, Mediteranske kulture iz razloga šta nije on pripadao samo "grcima" već raznim narodima gdje ga je svaki narod zvao drugim imenom.
Ali zbog napoznavanja povijesti ljudi uglavnom ne razmišljaju o tome, a struka je radi lakšeg poslovanja cijelu povijest i mitologiju podjelila grcima i rimljanima, kao da su samo jedino oni obitavali na tim prostorima Mediterana, govoreći pritom da se o drugim narodima malo ili nepotpuno zna.
A povijest je imperijalno politička disciplina, oduvijek i bila, zar ne? O tome u školama ni riječi, naravno, stoga je moja zahvalnost magiji velika jer kroz svoje slike imam mogućnost svojoj publici kroz likovno edukativni način skrenut pozornost i informirati ih o svijetu u kakvom živimo i šta znamo. Izlagao sam na mnogim skupnim i samostalnim izložbama po raznim galerijama, čitaonicama i salonima diljem Europe i domovine i shvatio da je javnost uglavnom više zaintetesirana za lijepo oku bez previše razmišljanja ili da se slika lijepo mora uklopiti uz boju namještaja ali to me nije niti neće pokolebati da nastavim svojim putem kojim me vodi magija, te vjerojatno u ovom životu ću prije umrijeti pod mostom nego kao bogati slikar, ali vjerujem da će mi sakupljeno duhovno bogastvo dobro doći u nekom budućem životu u budučnosti ili možda u u u prošlosti.
Možemo li se reinkarnirati u prošlost?
Ako da, volio bi prvo navratiti u Troju da vidim jel Odisej baš takav pametnjaković.
A Burzum?
E to je već jedna druga priča koja me tih godina kad sam ga prvi put slušao bacila na guzicu i povela na jedno sasvim neočekivano putovanje.
Kontakt
